Majka….imenica, koja nema zamjenicu.

Biti majka je nesto neprocijenjivo…znati da si potreban nekom malom bicu koje devet mjeseci raste i razvija se u tebi, bicu koje prvo sto cuje su otkucaji upravo majcinoga srca. Zar to nije nevjerovatn osjecaj kada u sebi imate dio same sebe kojeg cete po rodjenju da volite, pazite, odgajate, za koje cete da se brinete, i zbog kojeg stavljate sve svoje prohtjeve na stranu, jer su briga i paznja cjelokupna usmjerena na to maleno bespomocno bice koje raste u vama.

To bice volite od prvog trena, tada se sve mijenja i postajete lav u tijelu zene, i sama pomisao na to maleno sicusno bice u vama budi osjecaje za koje niste znali da ih imate, vase emocije su uprte samo na tu jedinu stvar koju jedva cekate da imate u svojim rukama i da ga osjetite. Cesto se pitam da li su sve majke iste, da li svaka zaista voli bezuslovno svoje dijete, i da li je spremna da se odrekne mnogo cega za dobrobit i odgoj istog? Mislim da nisu…ustvari znam provjereno da nisu!

Ja sam majka svojoj djeci 24 sata dnevno, njihova sjena kuda god da idu, svaki njihov uspjeh je i moj, svaka njihova suza i mene boli, nocima ne spavam kada su bolesni, brinem o svemu sto je vezano za njih, i nekada pomislim da sam najludja mama na planati ☺ naravno pozitivno ☺ jer znam da im ugadjam u pola noci ako pozele palacinke ☺

Rijedak je slucuaj da ih naruzim, jer smatram da je razgovor mnogo ucinkovitiji od svake batine i dreke, samim tim nikad to i nisam upotrebljavala niti sam imala razloga za to. Moja djeca znaju da sam za njih uvijek tu, i da nema problema koji nema rjesenje samo treba da kazu sta ih muci. I ponosna sam sto sam takva majka, sto sam podarila zivot svojoj djeci samim tim sto sam ih donijela na ovaj svijet, i naučila pravim vrijednostima zivota onoliko koliko sam uspjela da prenesem i usadim u njihove glave pokazat ce vrijeme, do sada mogu da budem lazno skromna pa da kazem da su djeca za pozeljeti.

S druge strane, nikada mi nece biti jasne one “mame” koje nose devet mjeseci svoje maleno bice u sebi, i odreknu ga se po samom rodjenu, bez ijedne trunke savjesti, bez ikakve emocije u sebi, nonsalantno kao da izvade zub koji ih je bolio danima i konacno se rijese toga sto im je smetalo! Kakve su te osobe? Imaju li trunku savjesti? Kako se nose sa tim da je dio njih negdje ko zna? Da li ikada u godini dana makar na dan rodenja tog malenog bica pomisle gdje je,kako je,s kim li je?? Da li takve “mame” zasluzuju drugu sansu, i da li bi ovaj put bile pametnije?

Znam da neki nadju opravdanja za takav postupak, ali po meni opravdanja za tako nesto nema niti ga ikada moze biti, jer sila zakon ne mijenja kada je dijete u pitanju,vec zakon mijenja silu, u protivnom, svakoj majci koja uradi tako nesto bi trebalo zakonom zabraniti da ima pravo na jos djece. I to znam da je nemoguce,ali mislim da bi bilo ispravno i opravdano!

Jer kako da takva “mama” odgaja drugo djete,ako je ostavila svoje prvo, i kako moze biti dobra ako je uradila tako nesto? Po meni ne moze, i da me mnogi ne shvate pogresno, ne pokusavam da sudim jer to nemam pravo, samo isnosim svoje misljenje iz svog licnog iskustva, koje cu vam u dogledno vrijeme ispricati, jer jedno od takve djece sam i sama ja!

Dragi moji, vama lijep pozdrav od vase Dragongirl’s ?

 

Nikad ne reci nikad…

Kada covjek dodje u neke odredjene godine, i stekne neka nova iskustva, spozna prave vrijednosti koje ga okruzuju, tada shvati da ipak nije uzalud bio na nekim od iskusenja iz proslosti. Proslost postoji sa razlogom, da bas iz nje izvucemo pouku i ne ponavljamo iste stvari, mada vecina od nas opet nekada uradi nesto isto kao i prije.

I svaki put kada kazemo sebi “Ne,necu to ponoviti nikada” zivot ti polaze koliko grijesis, i da neke stvari ponovis iznova. Zato nikada ne reci nikada, jer na svako tvoje “nikad” odgovor je “kad tad”. Samo se sjetite koliko je bilo ljubavi koje nisu zavrsile sa sretnim krajem, i za koje smo mislili da je nemoguce da se razdovje ikada, ali se dogodi,ili obrnuto za koje smo mislili da nece opstati,ali opstanu nekim cudom!

Ja sam imala jednu takvu ljubav, koja se ne dogadja dva puta u zivotu, mozda se i dogodi, nikada ne reci nikad upravo, ali sumnjam da hoce mene dva puta ista sreca da opali 🙂 I mislila sam da nikada necemo doci u to iskusenje da nismo zajedno, da sve sto nam se dogodi u zivotu, desit ce nam se upravo zajedno… medjutim nije to ni izbliza bilo tako kako sam ja zamisljala. Obicno velike ljubavi, nemaju sretan kraj, i obicno takve osobe zavrse sa nekim manje voljenim i zasnuju svoju porodicu cisto da ne ostanu sami i zato sto je vrijeme, jer godine to nalazu.

Ali citav zivot u dubini  duse ostavljen je trag, sjecanje na nekoga za koga smo bili vezani upravo tim srcem, koji kuca u nama u kojem je ostala praznina koju je neko napravio svojim odlaskom i niko drugi nije dovoljan da tu prazninu ispuni….

Jer svaki put iznova kada se sretnemo slucajno na ulici, opet proradi onaj isti osjecaj koji zelimo da zaboravimo obadvoje, a svjesni smo i on i ja da je to ne moguce, jer previse je ta ljubav bila jaka, da bi se zaboravila.Iako nismo ostali skupa, pored tolike ljubavi ipak nije bilo sudjeno, ne znaci da se nismo i da se jos uvijek ne volimo onako isto, i da bi obadvoje zeljeli biti na mjestu onog drugog sa kojim dijelimo zivot.

Zato nikada ne kazem da to mozda nece biti jednog dana, ko zna sta nosi novi dan i sta je sve planirao zivot da nam donese…mozda opet nekad, negdje, ponovo iz nekog neobjasnjivog razloga se desi da nam se putevi ukrste, i da ono nase nekada, postane nase sada 🙂

A ja vjerujem u to! 😉

 

Samoca!

Probudim se ja ovako cesto u neko doba noci, kada grad spava, ili tek po neki prolaznik se vraca kuci iz neke gradcke kafane.Jednostavno se trznem, ustanem i palim cigaretu razmisljajuci kako je depresivno biti sam u polumraku sobe sa dimom cigarete koja ti je jedini pratilac tog trenutka.

Postavljam sebi bezbroj pitanja na koje nemam odgovor, ali kada bi moj jastuk mogao da govori koliko je samo neprospavanih noci iza mene, koliko je suza proliveno, koliko je poruka otkucano bez adrese posiljaocu..ostala bi i ja sama u cudu!

Samoca nije drug,ali je vjerni pratilac u zivotu i znam da, svako od nas je nekada bio toliko sam, iako je bio sa nekim u datom trenu…ali se cinilo kao da nikoga nema.

Poucena iskustvom, vrlo dobro poznajem samocu, i znam da mi je dosta, za dva naredna zivota. Kada bi se rodila opet, nikada ne bih pozeljela biti sama ni u jednoj milisekundi zivota, jer kada se spoje tuga i samoca dolazi do gubitka volje.

Volja je nesto sto jos imam i drzim je tik pored sebe, onda kada nemam snage da nastavim, tada mi volja daje najvise elana. Moram radi sebe i onih koji me vole i koje ja volim, jednostavno znam da sam jos nekome potrebna. I u svom tom razmisljanju pocnu navirati sjecanja, koja izazviju razne emocije, uhvatim se u taj vrtlog i ponovo prozivim virtuelno proslost pokusavajuci zaviriti u skoriju buducnost da li mi sta novo donosi.

Kako kazu stari ljudi,”Novi dan,Nova nafaka” pa se i sama toga pridrzavam. Previse puta sam se spotakla o kamen spoticanja  da me nista izenaditi ne moze, prihvatila samocu kao sastavni dio zivota, ali ne i kao nesto sto ce trajati vjecno.

Jer nista nije vjecno na ovom svijetu pa ni ta moja samoca, kao i cigareta koja je dogorjela u mojoj ruci…

Laku noc dragi moji, vakat je opet utonuti u san!

Lijep podrav za vas ?

Ludilo…

Znas pitam se do kada ce da traje ovo ludilo medju ljudima? Gdje brat brata ne podnosi ako imalo vise ima jedan od drugog, gdje sestra od sestre okrece glavu i pricaju jedna drugoj iza ledja samo da se pokazu pred svojim slusaocima, gdje majka rodi i ostavi svoje dijete koje ne zeli ni da vidi, a kamoli da ga uzme u narucje! Kakvi smo mi to ljudi? Kakvo je to ludilo u nama i nasim mozgovima da nam je sve prece od zajednice, porodice i prijetelja? Sta je to uslo u narod toliko lose, da ni sami sebe nekada ne prepoznaju u ogledalu.

Drustvo u kome zivimo je katastrofalno, zavidno, podlo, licemjerno nastrojeno takmicarskim duhom, ko ce imati bolje auto, ko ce imati veci broj cura, ko ima kakav sat, a o garderobi i stilovima da ne govorim. Samo sto vecina ne shvata da odijelo, niti broj djevojaka ne cine muskarca muskarcem, niti dugi nokti, visoke stikle i silikonske grudi zenu ne cine damom. Dama se ne postaje, dama se radja.

Kada malo bolje razmislim, dama ne moze da bude svako, a pravog muskkarca lako je prepoznati jer on se prema svojoj djevojci odnosi sa postovanjem i samim tim odaje da ga je rodila kraljica, jer postuje zenski rod.

Danas nije bit ko ce sta da ima iako se svi takmice u tome ko ce vise i sta imati, vec danas je u ovom ludilu najteze biti covjek ,ostati dostojansven i kada imas i kada nemas, i ponasati se prema svima isto, jer nikada ne znas ko se sa kakvom mukom u sebi nosi i sta mu je na dusi…zato poklonite makar osmijeh i lijepu rijec ako niste u stanju bilo sta drugo.

Neko ce vam biti i na tome zahvalan, makar to je danas besplatno i to svi mozemo da uradimo neovisno o materijalnom, vec o duhovnom bogatstvu koje posjeduje svaki covjek po na osob.

Zivot je i suvise kratak da bi nas zavelo i uzelo pod svoje ovo ludilo, kao sto je vecina vec zaludjena nekim stvarima, pa samim tim njima nista i nije bitno, a kamoli sveto. Zato i jeste mrznja i razor u svakoj drugoj porodici kao sto sam rekla na pocetku.

Sretan je onaj covjek koji ima porodicu, roditelje, i prave i iskrene prijatelje na koje moze da racuna i da se oslanja u bilo koje doba dana i noci, a sve drugo je prolaznog karaktera i nema toliku vrijednost.

Zato dragi moji, cijenite i volite sebe i ljude oko sebe, sve drugo je prolazno, ali covjek je bogat onoliko koliko ima pravih i iskrenih prijatelja.

A ove lude i zaludjene mozgove pustite i ne obazirite se na njih ,niti pokusavajte da vam oni budu uzor, jer jednog dana niko nista nece ponijeti sa sobom ma sta ko da ima. Mi nista ne posjedujemo, samo prolazimo kroz sve ovo dok jednog dana ne odemo tamo gdje cemo svi biti jednaki…

Ugodan dan 😉

Nista nije slucajno!

Mislila sam da vise nece biti suza,da su one sada za druge ljude.

Svasta sam ja mislila,ali nije nikada onako kako mislimo..Zivot nas iznenadi svaki put,i odvede nas u nekom drugom smjeru od ocekivanog.

Mene je makar vise puta odveo tamo gdje ni sama nisam ni slutila da je moguce,i obicno sve sto sam planirala unaprijed na kraju je ispalo ni blizu onoga sto sam zeljela!

Vremenom sam se istrosila da planiram unaprijed,poucena iskustvom od prije,da nista ne bude na kraju kako zamislim..vec pustim tako dan za danom da mi sam zivot donese ono sto bi trebalo doci.

Mnogo je lakse kada covjek shvati da sve sto je sudjeno ce te stici,ili makar sacekati iza nekog coska,a sto nije da nikada i nece biti,ma koliko se mi trudili da se dogodi!Jer sve sto se dogadja ima svoje razloge i nista nije slucajno!!

Ponekad samo zelim da pustim glas,i da izbacim iz sebe svu gorcinu koja se nakupljala godinama.

Onu,koja mi u prsima stvara neopisiv teret,poput planine na mojim prsima.Tada pozelim u tom trenutku da neko dodjei iscupa to iz mene,odagna sve moje strahove,brige i probleme,ko ce da me svojim zagrljajem vrati u prvobitno stanje gdje mi svaka kost ce da se vrati na svoje mjesto,ali jos se takav nije pojavio…

Ili nije rodjen,ili ne zna put kako da me nadje,mozda i on luta i u tom lutanju se izgubio,a mozda i sam ceka kao i ja neko cudo!Nadam se da se isplati cekati i da ce to nesto ma kako daleko bilo pronaci put onda kada se najmanje nadam.

A do tada mogu samo stajati na mjestu,cekati da me i dalje vjetrovi zivota ruse,pa da se opat podignem u onom smislu u kom bih trebala.

Neke bitke gubim namjerno,neke i dobijam,ali u zivotu nema sretnog kraja!I onaj koji ima novac,nema vremena,a i onaj koji ima vrijeme,nema novac,tako da sve se na kraju svede na isto..ne planiraj jer mozes da se iznenadis planovima koje ti zivot nametne.

Borbe koje covjek vodi kroz zivot,su samo dokaz da ziv covjek mora naprijed,da mora da se bori i nada da ce i njemu doci ono sto mu je sudjeno ma koliko daleko bilo…

Meni dragi moji ostaje da cekam,i znam u dubini duse da cu istrajati u tome,i dobiti na kraju to sto cekam…Pa da li slucajno ili namjerno..ostaje da se desi 😉

Lijep pozdrav 🙂