Biti majka je nesto neprocijenjivo…znati da si potreban nekom malom bicu koje devet mjeseci raste i razvija se u tebi, bicu koje prvo sto cuje su otkucaji upravo majcinoga srca. Zar to nije nevjerovatn osjecaj kada u sebi imate dio same sebe kojeg cete po rodjenju da volite, pazite, odgajate, za koje cete da se brinete, i zbog kojeg stavljate sve svoje prohtjeve na stranu, jer su briga i paznja cjelokupna usmjerena na to maleno bespomocno bice koje raste u vama.
To bice volite od prvog trena, tada se sve mijenja i postajete lav u tijelu zene, i sama pomisao na to maleno sicusno bice u vama budi osjecaje za koje niste znali da ih imate, vase emocije su uprte samo na tu jedinu stvar koju jedva cekate da imate u svojim rukama i da ga osjetite. Cesto se pitam da li su sve majke iste, da li svaka zaista voli bezuslovno svoje dijete, i da li je spremna da se odrekne mnogo cega za dobrobit i odgoj istog? Mislim da nisu…ustvari znam provjereno da nisu!
Ja sam majka svojoj djeci 24 sata dnevno, njihova sjena kuda god da idu, svaki njihov uspjeh je i moj, svaka njihova suza i mene boli, nocima ne spavam kada su bolesni, brinem o svemu sto je vezano za njih, i nekada pomislim da sam najludja mama na planati ☺ naravno pozitivno ☺ jer znam da im ugadjam u pola noci ako pozele palacinke ☺
Rijedak je slucuaj da ih naruzim, jer smatram da je razgovor mnogo ucinkovitiji od svake batine i dreke, samim tim nikad to i nisam upotrebljavala niti sam imala razloga za to. Moja djeca znaju da sam za njih uvijek tu, i da nema problema koji nema rjesenje samo treba da kazu sta ih muci. I ponosna sam sto sam takva majka, sto sam podarila zivot svojoj djeci samim tim sto sam ih donijela na ovaj svijet, i naučila pravim vrijednostima zivota onoliko koliko sam uspjela da prenesem i usadim u njihove glave pokazat ce vrijeme, do sada mogu da budem lazno skromna pa da kazem da su djeca za pozeljeti.
S druge strane, nikada mi nece biti jasne one “mame” koje nose devet mjeseci svoje maleno bice u sebi, i odreknu ga se po samom rodjenu, bez ijedne trunke savjesti, bez ikakve emocije u sebi, nonsalantno kao da izvade zub koji ih je bolio danima i konacno se rijese toga sto im je smetalo! Kakve su te osobe? Imaju li trunku savjesti? Kako se nose sa tim da je dio njih negdje ko zna? Da li ikada u godini dana makar na dan rodenja tog malenog bica pomisle gdje je,kako je,s kim li je?? Da li takve “mame” zasluzuju drugu sansu, i da li bi ovaj put bile pametnije?
Znam da neki nadju opravdanja za takav postupak, ali po meni opravdanja za tako nesto nema niti ga ikada moze biti, jer sila zakon ne mijenja kada je dijete u pitanju,vec zakon mijenja silu, u protivnom, svakoj majci koja uradi tako nesto bi trebalo zakonom zabraniti da ima pravo na jos djece. I to znam da je nemoguce,ali mislim da bi bilo ispravno i opravdano!
Jer kako da takva “mama” odgaja drugo djete,ako je ostavila svoje prvo, i kako moze biti dobra ako je uradila tako nesto? Po meni ne moze, i da me mnogi ne shvate pogresno, ne pokusavam da sudim jer to nemam pravo, samo isnosim svoje misljenje iz svog licnog iskustva, koje cu vam u dogledno vrijeme ispricati, jer jedno od takve djece sam i sama ja!
Dragi moji, vama lijep pozdrav od vase Dragongirl’s ?